designed by 6r1m r3ap3r

povratak na mjesto zločina

ponedjeljak, 21.01.2008.

child of tomorrow /I./

child of tomorrow,
can you hear me speak?
can you hear my whisper,
can you hear my scream?

child of tomorrow,
you who can't be loved,
would you let me touch you
and to hold you tight?

child of tomorrow,
hold your head up high,
there's no need to cry,
please, let me dry your eyes.

child of tomorrow,
you without a name,
please, just let me love you,
i won't show you pain.

child of tomorrow,
creature of the dark,
i'll be here at dawn and
i'll be here at night.

child of tomorrow,
sweetness of the life,
let me teach you smiles,
and you can teach me cries.

23:45 | say (1) | print | #

subota, 19.01.2008.

in between dreams

in between dreams
i see the face of me
just another silhouette
trying to break free

in between dreams
i hear my screams
i see me crying
on the floor, where i'm lying

and then
your face appearing
smiling faces all around me
i can hear your whispers
so loud
like you're crying

in between dreams
i'm dying

13:03 | say (1) | print | #

ponedjeljak, 14.01.2008.

DijETe diVLjiNe

Dijete divljine
Rođeno u ništavilu
Privikni se na usamljenost
Nauči naći svoj put
u tami
Koji će biti s tobom
Da te tješi i brine za tebe
Privikni se na usamljenost
Nauči biti sebi jedino društvo
Nikada nije sanjano vani, u svijetu
To su ruke koje će te grliti?
Uvijek si znao
Tvoje srce je bilo samo
Smij se svojoj usamljenosti
Dijete divljine
Privikni se na usamljenost
Nauči kako voljeti život koji se živi sam
Privikni se na usamljenost
Život se može živjeti
Život se može voljeti
Kad si sam

22:18 | say (2) | print | #

nedjelja, 18.11.2007.

Should I stay or should I go?

Rekli bi ljudi - nisi normalna. Imas sve sto bi covjek mogao pozeljeti. Na neki nacin i imam. Imam starce koji me vole, decka koji me obozava, frendove koji su tu kad treba i koji trpe moji frikovita stanja. Idem i na faks na koji sam zeljela ici. I stvarno uzivam studirajuci gore. Iako mrzim zagreb. S malim "z".
nekako sam svijesna cinjenice da ova zemlja ne pruza mnogo mogucnosti. Ne samo mladima, nego opcenito nikome. Moja buduca struka ovdje i nije nesto pretjerano cijenjena i ako ne odem van, ovdje nemam puno mogucnosti za neki zivot. Bar ne onakav kakav sam si zamislila. Znam da ni vani nije bajno. Znam da je i Europa u "kupusu", ali opet - nesto me vuce van.
MOzda zato sto svako ljeto barem deset dana provodim u inozemstvu. Uzivam u tome, i da budem iskrena, nista mi ne nedostaje. Zadnjih neklko godina izgubila sam previse dragih ljudi. Bitnih ljudi. Meni bitnih ljudi. I sad me jako malo toga veze za "dom".

MOji su me oduvijek poticali da cinim sve da ostvarim svoje snove. I sad, kad napokon mogu odlucivati sto cu i kako sa svojim zivotom, ja nisam sigurna je li to ono sto zaista zelim. Ono malo sto me veze, zapravo je jako snazno. I mislim da me ne bi htjelo pratiti...

...

Listen to your heart,
It's the best you can do?

16:23 | say (1) | print | #

srijeda, 12.09.2007.

...kako mi je Mr. Cabdriver spasio zivot...

jesenski rok. naravno, ljetni sam zaibala. strucno. onak kak samo ja znam. i sad me ocekivao jesenski. taj famozni peti rujna. nije da nisam ucila. bas naprotiv - pocela sam odmah nakon ljetnog fijaska. usput sam ispila sve zivce svojima doma i veliku vecinu svojoj ljubavi.
i tak... nakon gotovo dva mjeseca pripreme, strebanja kemijskih formuli, uvjezbavanja zadataka iz matematike, iscitavanja biljeski iz biologije i naoruzana dobrim starim kalkulatorom, maja majka i ja krenule smo put maksimira. krenule smo zaprao dva sata prije ispita da si ja mogu popit kavu i popapat cokoladu na miru i bez pritiska. bilo je oko pol osam kad se problem poceo nazirati. zapravo, bi je to samo vrh ledenjaka...
ulaz u zagreb... uzasna guzvetina... zbog tih guzvi i mrzim ic u zagreb. ubije me to cekanje u guzvi nasred ceste. no, enivej, uspjele smo se dokopat relativno praznog komada ceste, no moja je sreca kratko trajala. na ulazu u ljubljansku, upale smo u jos vecu guzvu. bas danas svi moraju ic na posao? bas sad? kaj ne mogu pricekat jos pol sata??? naravno da ne mogu. bilo je dvadeset do 9 kad je majka uzela mob u ruke i odlucila se na ogroman korak - zvat mog oca. on je, naravno ljt i bijesan, reko da se okrenemo i vratio natrag jer nema sanse da stignemo na vrijeme. kad je poklopila meni su suze jednostavno potekle. nisam se htjela plakat. nisam se htjela ni smijat. nisam htjela ni gluou cokoladu. samo sam htjela izac na "glupi" ispit. prvi put u zivotu. nisam neki ljubitelj skole, al taj je faks nest sto sam htjela odavno upisat i napokon ucit sto zelim i volim. moja se zelja polako raspadala u sitne komadice i hlapila u zraku...
pet do devet... autobusni kolodvor... moja snalazljiva majka, inace najbolja na svijetu, uspjela je skuzit da bi guzva u ovom dijelu grada trebala bit manja... bila je u pravu. usjeli smo nekak doc do tog autobusnog, stala je na semaforu (bas se divno poklopilo crveno) i izvadila hrpu para iz novcanika. objasnila mi je kaj i kak pa istrcah iz auta i uputih se prema prvom taksiju... nisam sigurna dal sam covjeku uopce i rekla "dobro jutro". sjela sam naprijed i objasnilla mu da me odveze do faksa u roku od tri minute jer mi o ovom prijamnom ovisi vecina dragog mi zivota. nabasala sam na pravog covca. taj je znao kaj rai. ugl, dok me dovezo do faksa, prekrsio je valjda tisucu i jedan propis. od toga da je preticao po punoj crti i redovito prolazio kroz crveno do toga da je usao u simunsku s krive strane jer nam je tak bilo blize. pital me samo u kojoj zgradi pisem ispit i doevzo me prakticki pred vrata. platila sam i pocastila se famoznom recenicom iz americkih filmova - "zadrzite ostatak" te doslovno uletjela u paviljon. docekal me neki szudent koji me odveo do dvorane i zamolio profesore da mi dopuste pisati. iako sam kasnila 10 minuta.
kad sam usla u dvoranu, brijeg ljudi buljil je u mene. i dvostruko vise ociju. i nekak sam ja naviknuta na kasnjenje (kasnila sam i rodenoj mami na porodu), al ovaj put mi je fakat bilo neugodno. I dobro – dali su mi da pisem…
prvih pet minuta nisam mogla drzat olovku u rukama, a kad sam napokon uspjela nekak smirit ruke, pocela sam rjesavat testove. Pisali smo dva sata. Bila sam gotova za sat vremena, a onda sam jos pola sata upisivala tocne odgovore na karticu i provjeravala ih usput…

na kraju, kad sam skuzilla kolko ljudi je zapravo pisalo, uhvatila me panika. Drzala me do navecer. Kad sam saznala da sam jaaako visoko na zaajednickoj listi, sto bi znacilo jos vise na listi za moj smjer.

I sad… kad konacno mogu poceti ostvarivati svoje snove, vjerujem da ima i dobrih ljudi… ipak. Makar stranci… hmmmm… Mr. Cabdriver saved my life J

09:19 | say (1) | print | #

nedjelja, 26.08.2007.

...uvijek se vraća na mjesto zločina...

So, here I am… Opet. Nakon neuspjelog pokušaja, vratih se. Opet prijeđoh preko svega rečenog. I opet pogazih svoje obećanje. Opet pogazih sama sebe. A eto, takva sam osoba i ne mogu si pomoći. Naravno, uvijek ovaj famozni povratak, ovu priliku za pet minuta slave, mogu pripisati dosadi. Neizmjernoj dosadi i nesanici.

Hmmm… Danas sam čitala post jedne od najdražih prijateljica. Nakon dugo vremena, doduše. Ono što me zaintrigiralo jest njezin pogled na svijet. Ljubav. Prijateljstvo. Nešto se promijenilo u njoj. Nešto ju je moralo promijeniti. Ili netko? … Bit će da je problem ipak u osobi. Možda će me zamrzit zbog ovoga – ona, do koje mi je stalo i on do čijeg mi mišljenja, pošto ga ne poznajem, nije stalo nimalo. Možda zato što, za razliku od njega, ja vidim što se s njom događa. Biti s osobom više od godine dana, poklanjati mu svaki slobodni trenutak, izgovarati njegovo ime svakih pet minuta, davati velik dio sebe da veza uspije… Sve to da se konačno zapitaš vrijedi li uopće. I onda još on njoj kaže nešto u stilu „vidim da imaš jako puno povjerenja u mene, što je zapravo žalosno“. Dobro, čovječe, šta je tebi tu „žalosno“? Imaš dovoljno godina, a mislim i da je priroda svima, pa tako i tebi, poklonila nešto čime se razmišlja… Pa daj više iskoristi taj „poklon“!

Iskreno, ne znam što se događa s cijelim muškim rodom. Ne želim sad ispast ne-znam-ni-sama koliko feminističina, jer to po svojoj prirodi ni nisam, a i kao pripadnica ženskog roda, dobro znam i da i mi imamo malo više od samo nekoliko mana. Al opet – koji vam je vrag? Tak je teško ponekad odvojit taj pogled od utakmice i tv-a na pet minuta? Tak je teško slušat ono kaj vam se govori? Mislim, ak je, pa kaj je tak teško bar glumit da slušate? Kužim ja da se danas gotovo sve svodi na seks, radnju koja u većini veza i brakova, ak izuzmemo predigru, traje cca 3 minute… I vi stvarno mislite da i mi možemo svršit tak brzo samo zato što je vama kapacitet premali? Baš… Treba malo više od 3 minute…. I ne nije bitna veličina. Bitna je tehnika. I zato uvjeravanje da je nešto dugačko 20, ne 15 cm ne drži vodu, niti je preporučljivo… Znate, imamo čime razmišljat, a i hvala Bogu, imale smo matematiku u školi…

Prevara… Stvrano mislite da se poljubac ne računa u prevaru? Pa, većina ljudi se ne bi složila s vama. A isto tak i one gluposti da slobodno na moru prevariš curu, ona ionak nikad ne bude saznala, jer, ak ništa drugo, ne dijeli poštanski broj s „ljetnom avanturom“. O jadna, nema mozak, nikad neće shvatiti… Again – dream on. Danas vijesti brzo putuju. Dobre putuju jako brzo. Loše putuju još brže. I na kraju, vama bude žao… Zbog tri minute seksa, riskirali ste vezu od recimo dvije godine. I kad se sve skupa zbroji, slomili ste minimalno jedno srce i u najboljem slučaju, osjećate se jadno… Erare humanum est . I sve je to nama jasno. Samo, drugi put, kad planirate „pogriješiti“, mučnite glavom. Onoom pravom po mogućnosti.

00:20 | say (3) | print | #

<< Arhiva >>